Kako pristupiti najmlađim pacijentima u stomatološkoj ordinaciji?

Stomatološki rad sa djecom se u mnogome razlikuje od rada sa odraslim osobama. Psiholog Žan Pijaže govori o 4 stadijuma kognitivnog razvoja osobe, dok Erik Erikson u svojoj teoriji govori o čak 8 različitih stadijuma psihosocijalnog razvoja, koji se najviše smjenjuju upravo u dječijem uzrastu, tako da se pristup djeci u različitim uzrastima međusobno razlikuje i ne mogu se koristiti iste strategije pristupa malom pacijentu koji ima na primjer pet i deset godina.

Eriksonova psihosocijalna teorija naglašava rađanje selfa, potragu za identitetom, odnose osobe sa drugima te ulogu kulture tokom cijelog života. Takođe je smatrao da se osoba u okviru svake faze suočava sa konfliktom, odnosno razvojnom krizom, koju može da razriješi pozitivno ili negativno što ostavlja trajni efekat na njenu sliku o sebi i stav prema društvu. Od 8 faza koje je opisao, sa aspekta stomatologije interesantne su nam prve 4 faze te ćemo se na njih bazirati.

Prva faza – povjerenje nasuprot nepovjerenja (do 1,5 godine)

Djeca su u ovom periodu u senzomotornom stadijumu razvoja i baš tada počinju da razumijevaju da su oni individua sama za sebe i da su izdvojeni od ostatka svijeta. Zbog ovog uvida sticanje povjerenja u aspekte koji su izvan njihove kontrole je od izuzetnog značaja. To znači da dijete treba da bude okruženo dosljednom i podržavajućom sredinom i da stekne povjerenje u nju. Snažna veza koju dijete razvija sa roditeljem u ovom periodu može da rezultira pojavom separacione anksioznosti u slučaju da dijete treba u nepoznatoj sredini da se odvoji od roditelja.

Šta nam to praktično znači?

U slučaju da treba obaviti stomatološku intervenciju u ovom uzrastu, poželjno je da roditelj ne samo bude prisutan u ordinaciji već i da drži dijete u krilu dok intervencija traje. Dijete će se na taj način osjećati sigurno i neće se pojaviti separaciona anksioznost.

Druga faza – autonomija nasuprot stidu i sumnji (1,5 – 3 godine)

U ovoj fazi djeca počinju da shvataju važnost brige o sebi, a roditelji veoma pažljivo treba da im pružaju zaštitu ali da ih ne prezaštite. U slučaju da se roditelji ponašaju previše zaštitnički i ne podstiču djetetove pokušaje da savlada osnovne motoričke i kognitivne vještine, dijete može razviti osjećaj stida i sumnje u vlastite sposobnosti. Ponašanje djeteta u ovoj fazi varira između želje da kaže ne svemu što roditelji žele i da ima svoj vlastiti izbor, i da se povuče nazad kod roditelja u trenucima nepovjerljive sredine.

Šta nam to praktično znači?

Ako želimo da ostvarimo saradnju sa djetetom u ovoj razvojnoj fazi, ono mora biti uvjereno da je sve što se dešava isključivo njegov izbor. Dijete od dvije godine će bez problema da nam otvori usta ako ono to želi, ali ako mu mi kažemo da mora da ih otvori – ostaće tvrdoglavo i čvrsto zatvorena. Ovom djetetu treba ponuditi izbor kada god je to moguće. Upitati ga da li želi plavu ili crvenu čašu ili sisaljku, da li želi da pogleda kako radi brusilica, želi li ponovo da dođe da prebrojimo zubiće i slično. Na taj način dijete doživljava osjećaj kontrole i kompetentnosti i biće saradljivo. Takođe je poželjno da roditelj bude negdje u blizini u slučaju da dijete bude uplašeno, jer u takvim situacijama naš mali istraživač ipak bježi u siguran zagrljaj.

Više o trećoj i četvrtoj psihosocijalnoj fazi razvoja te praktičnim primjenama ove teorije u stomatološkoj ambulanti čitajte u narednom blogu.

Dr Tamara Pušić

specijalista ortopedije vilica

diplomirani psiholog

Literatura:

Proffit WR, Fields H, Larson B, Sarver DM. Contemporary Orthodontics-E-Book: Contemporary Orthodontics. Elsevier Health Sciences; 2018 Aug 6.

Woolfolk AE, Hoy AW, Hughes M, Walkup V. Psychology in education. Pearson Education; 2008.